Tiha noć je, zvijezde trepte,
Među njima mjesec sjajni;
Na sve strane proljetnoga
Širi s cv’jeća miris bajni.
Sva priroda stišala se,
Svaka duša mirno spava,
Samo tamo jednu sobu
Žižak slabi osvjetljava.
U sobici tužna majka
Pokraj ovoje šćerke kleči,
Boga moli da s smiluje,
Da joj šćerku izliječi.
Bog milostiv smilova se,
Pa podiže šćerku bonu.
Od radosti velje majka
Na zemljicu doli klonu.
A više nje šćerka stade,
Poljupcima majku osu; –
I zorici bilo drago,
Pa na prozor zračak prosu.
Ostavite odgovor