Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
gledajući kako nepomično bdije
taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
ni sad ispijena ta čemerna čaša,
i svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
u nemirne noći da trgne i seti,
kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
svaki po svoj deo od srca što bunca,
što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
pružajući ruke i vapijuć: Sunca!
I tako ti dani bez sreće i mete,
odnoseći svoj deo stradanja i suza,
kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uza
što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život… Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko –
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke –
A gle po vodi razvalina njini.
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. –
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci…
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive… Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, –
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre – bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije.
Ostavite odgovor