Mjesec kara zvijezdu danicu:
„Đe si bila, zvijezdo danice?
Đe si bila, đe si dangubila?
Dangubila tri bijela dana?“
Danica se njemu odgovara:
„Ja sam bila, ja sam dangubila
Više b’jela grada Bijograda,
Gledajući čuda velikoga,
Đe dijele braća očevinu,
Jakšić Dmitar i Jakšić Bogdane.
Lijepo se braća pogodiše,
Očevinu svoju pod’jeliše:
Dmitar uze zemlju Karavlašku,
Karavlašku i Karabogdansku,
I sav Banat do vode Dunava;
Bogdan uze Srijem zemlju ravnu,
Srijem zemlju i ravno Posavlje,
I Srbiju do Užica grada;
Dmitar uze donji kraj od grada
I Nebojšu na Dunavu kulu;
Bogdan uze gornji kraj od grada
I Ružicu crkvu nasred grada.
O malo se braća zavadiše,
Da oko šta, veće ni oko šta:
Oko vrana konja i sokola:
Dmitar ište konja starješinstvo,
Vrana konja i siva sokola,
Bogdan njemu ne da ni jednoga.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Dmitar uzja vranca velikoga,
I on uze sivoga sokola,
Pak polazi u lov u planinu,
A doziva ljubu Anđeliju;
„Anđelija, moja vjerna ljubo!
Otruj meni mog brata Bogdana;
Ako li ga otrovati nećeš,
Ne čekaj me u bijelu dvoru.“
Kad to začu ljuba Anđelija,
Ona sjede brižna, nevesela,
Sama misli, a sama govori:
„Što će ova sinja kukavica!
Da otrujem mojega đevera,
Od Boga je velika grijota,
A od ljudi pokor i sramota;
Reći će mi malo i veliko:
Vidite li one nesretnice,
Đe otrova svojega đevera;
Ako li ga otrovati neću,
Ne sm’jem vojna u dvoru čekati.“
Sve mislila, na jedno smislila:
Ona ode u podrume donje,
Te uzima čašu molitvenu,
Sakovanu od suvoga zlata,
Što je ona od oca donela,
Punu rujna natočila vina,
Pak je nosi svojemu đeveru,
Ljubi njega u skut i u ruku,
I pred njim se do zemljice klanja:
„Na čast tebi, moj mili đevere!
Na čast tebi i čaša i vino,
Pokloni mi konja i sokola.“
Bogdanu se na to ražalilo,
Pokloni joj konja i sokola.
Dmitar lovi cijel dan po gori,
I ne može ništa uloviti;
Namjera ga pred veče nanese
Na zeleno u gori jezero,
U jezeru utva zlatokrila,
Pusti Dmitar sivoga sokola,
Da uvati utvu zlatokrilu,
Ona mu se ne da ni gledati,
Nego ščepa sivoga sokola
I slomi mu ono desno krilo.
Kad to viđe Jakšić Dimitrije,
Brže svlači gospodsko od’jelo,
Pak zapliva u tiho jezero,
Te izvadi sivoga sokola,
Pa on pita sivoga sokola:
„Kako ti je, moj sivi sokole,
Kako ti je bez krila tvojega?“
Soko njemu piskom odgovara:
„Meni jeste bez krila mojega,
Kao bratu jednom bez drugoga.“
Tad’ se Dmitar bješe osjetio,
Će će ljuba brata otrovati,
Pa on uzja vranca velikoga,
Brže trči gradu Bijogradu,
Ne bi l’ brata živa zatekao;
Kad je bio na Čekmek-ćupriju,
Nagna vranca, da preko nje pređe,
Propadoše noge u ćupriju,
Slomi vranac obje noge prve
Kad se Dmitar viđe u nevolji,
Skide sedlo s vranca velikoga,
Pak zavrže na buzdovan perni,
Brže dođe gradu Bijogradu,
Kako dođe, on ljubu doziva:
„Anđelija, moja vjerna ljubo’
Da mi nisi brata otrovala?“
Anđelija njemu odgovara:
„Nijesam ti brata otrovala,
Veće sam te s bratom pomirila.“
Ostavite odgovor