Zimi, tisuć šest sto… (sad svejedno koje),
Menčetić, poklisar, beše u Versalju,
Da učini smerno podvorenje svoje
Luju Četrnajstom, milostivom kralju.
U čast poslanika republike stare,
I svetloga gosta, držali su bili
Tad u Trianonu briljantnu soare,
S trupom Molijera, muzikom od Lili.
Svu noć napudrane markizice male
Na vrh cipelica satinskih i finih
Igrahu menuet; i miris duž sale
Vejaše kô vetar od lepeza njinih.
Dok je gost, međutim, prešao u zboru
S jednim kardinalom, pun rečite sile,
Celo stanje crkve na Jadranskom moru:
Sve misleć na jednu cipelu od svile.
Ciklus: Dubrovačke poeme
Ostavite odgovor