More nepomično, mirno kao srma,
Ležaše pred vrtom. Samo mlaz fontana
Prska. Dok iz modrog lavorovog grma
Viri bludno lice mramornoga pana.
Ču se strasna svirka. Zatim društvo celo
Javi se u vrtu; sva su lica njina
Bila razdragana; sve beše veselo
Posle dobrog ručka i perfidnog vina.
I počeše igre, sve s nežnim dar-marom,
Izvesna pometnja nastupi u činu:
Tu kapetan psalme citira sa žarom,
A dominikanac svira mandolinu…
Gospođica Ana de Doce, već seda,
Čuvena sa strogih vrlina i tona,
Okružena jatom dama, pripoveda
Jednu plavu priču iz Dekamerona.
Ciklus: Dubrovačke poeme
Ostavite odgovor