Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo,
Gdje je doba ono, gdje su dani oni
Kad je srce puno rahatluka bilo?!
Kao laki vjetar što oblake goni,
Nosio si dugo svoga gospodara
Jutrom i večerom kad se sunce kloni…
Svud sam brao đule i grozde behara,
Mojoj sreći nigdje ravne bilo nije –
Sve od Banje Luke pa čak do Mostara!
Znaš li čase one?… pozno sunce grije,
Vrhovi munara kao vatra gore,
A svuda iz bašte miris đula vije.
Mi se povraćamo iz lova, iz gore,
A ona na demir-pendžerima stoji
Ljepša od večeri i od sabah-zore…
Na me čeka… Gleda, i časove broji
Kad ću proći… A ja, kad bih blizu bio,
Slao bih joj pozdrav kuburlija svoji’…
A ona s pendžera đul i behar mio
Prosula bi hitro, i kô snijeg na me
Pahuljice meke padale su ti’o,
Kao da su sevdah ćutile i same…
O, kako je onda puno sunca bilo!…
A sad?… Svuda mutni oblaci i tame…
Ej konjicu vjerni, ej ti moje krilo!…
Ostavite odgovor