Glosa

Smrt u sebi nosi, što se rodi,
Pasti mora kralj i pasti rob;
Svojoj svrhi sve što diše hodi –
Ali narod neće nikad past u grob.

Život svijeta samrti je sjeme,
A vjekovat nitko živ ti ne zna;
Pleme svane, mine, gine pleme,
Usred grobnog beskrajnoga bezdna.
Um, ljepota, mladost, snaga, pamet,
Klica, nježni cvijetak, zlatni plodi,
Sve ti krije ništavila zamet,
Smrt u sebi nosi, što se rodi.

Od nje nema ništa svijetom stavna,
Ljuto mjeri čase ljudskog vijeka,
Svima strašna, svemu svijetu ravna,
Još ne smisli mudrac za nju lijeka.
Zlatom svijeta ti je ne podmiti,
To je vječna ukobila kob;
Čast i slava od smrti ne štiti,
Pasti mora kralj i pasti rob.

Put je dalek, brzo leti vrijeme,
Starac ide putem slabog čeda.
Naprijed, naprijed tjera ljetâ breme,
Natrag, brate, vratiti se ne da.
Poslije ljeta ide zima ljuta,
Lađa klone burnoj nepogodi,
Nij počinka sred tog teškog puta.
Svojoj svrhi sve što diše hodi.

Ali jedno vjekuje u slavi,
Bilo sretno, bilo tužno, bijedno;
Jednog ljuto vrijeme ne podavi,
Mnogo broji, al je opet jedno.
Pojedinac pada smrtnoj kosi,
Pojedinca shrva prijeka zlob,
Al joj narod besmrtan prkosi,
Ali narod neće nikad past u grob.