V.
U proljetnoj lijepoj noći
Kraj potoka sjednem s njome,
Ljubim mile modre oči,
Medna usta mlade mome.
Povučem ju na koljeno,
I cjelivam opet mnogo,
Ona reče rastreseno:
“Nemoj, bi tko vidjet mogo!”
Nema kraja cjelovima,
Nikog nema, koj svjedoči:
Ona šapće sad ustima:
“Nemoj, bi tko mogo doći!”
Dalje ljubim neprestano:
“Nemoj, bi tko mogo čuti!”
Šapće tiho i lagano,
A najposlije i zašuti.
Smilje i kovilje
Odgovori