O, ti, što svilom brčna perja,
Ko silna noja zamah šuškav,
Sve širne kraje neizmjerja
U sanak nijaš tih, ljuljuškav!
Ti, pričo noći šumnih riječi,
Razaspi dugu od sto šara,
Da slušam gdje ti đerdan zveči,
I varkom hitar jezik vara!
O, dođi… reci: Daj zaklopi
Te trudne oči, brižne tako,
I studno srce daj otopi
Na varci bolje neg – ovako!
Zagrli sve to, bit što neće,
Il čim te prošlo draška doba, –
I od čeg trajne nema sreće,
Sjem lude kuće ili groba!
Jastučkom prsta daj utuši
Na vjeđam drijemnim oganj ljuti;
Životu budi, cijeloj duši
Bar trenut, trenut vječne sluti –
I miješaj divlje boje žarko,
I o trn ruže vješaj mlade,
Ti, jedina o slatka varko,
Što ne laskaš nam sebirade!
Dovabni onaj šapat zore
Iz mojih dana prošlih davno,
Kad iznenada trak sa gore
Na svježe pade more ravno,
A ja tek samo evo letnuh
Na mamak prve pjesme zori,
Na talas i na zemlju cvjetnu,
A sunce gori – gori – gori.
O, pričaj, što je klokotao
U škrapama mi Jadran sinji,
Kad toplim me je valom zvao:
O, igraj, plivaj i djetinji!
I širok kad mi duh ulijevo
O neizmjerju i slobodi;
Sva duša tek se grije evo
Od prve zrake što je rodi.
O, miješaj više boje žarke,
Što vijek me niže skido s neba;
Što dalje baješ, više varke
Na suhi kostur priči treba,
I što – ah, možda zato dođe,
Da srcem hvalim dragom Bogu,
Te sve što vidim živa o’dje,
Bez suza gledat ja ne mogu!
Pozlaćuj sve to, s čeg me peče
I mozak moj i srce strasno,
Pa sve je zbliza il zdaleče
I patničko i nesaglasno.
I sve je bol i sve su jadi,
I kroz smijeh sve se na plač daje,
I sve što ja bih grlit radi,
Sve gladim košto rana da je.
Pozlaćuj suhu sliku zbilje
I žedno srce tlapnjom opi’,
Tek ne truj mišlju lažno milje,
Da o suncu se sanak topi!
I sjen da draga izginut će,
A prevarena pusta mašta
U prazan zurit onda kut će,
Gdje šaptala si svašta… svašta…
Prosvjeta, Zagreb, 1899.
Odgovori