Petar Kanavelić

Petar Kanavelić bio je jedan od najvećih hrvatskih pisaca 17. stoljeća. Pisao je lirske, epske i dramske tekstove na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku, a početak njegove književne djelatnosti vezan je uz 1660. godinu i prigodno pjesništvo. Bavio se i sudskim poslovima, a kasnije postaje odvjetnik.

Pjesme

• Boj od celova
• Dođi, o ljubi ma ljubjena
• Eto rano primaljetje
• Pjesan pirna
• Stojka pokojna
• Začinka od kola

Biografija

Petar Kanavelić rođen je 27.12.1637. godine u Korčuli, u staroj, vrlo bogatoj i uglednoj korčulanskoj plemićkoj obitelji. Njegov otac Jakov, vrstan pravnik i govornik, oženio se Nikolozom Tolentić koja je također bila iz ugledne obitelji. U Korčuli je pohađao mjesnu i kleričku školu, a pretpostavlja se da je, kao i većina onodobnih dalmatinskih intelektualaca, studirao pravo u Padovi.

Rano je počeo obavljati razne službe u gradu i gradskoj upravi, a osobito su ga privlačili pravni i sudski poslovi. Radio je kao zapisničar, vještak, svjedok i službenik Fontike. Slijedeći očevo zanimanje, počeo se baviti i odvjetništvom. S vremenom je postao tražen odvjetnik, jedan od najboljih u gradu pa i šire. Bio je neobično aktivan u svim fazama svog života pa je pravo čudo da je uz sve obaveze imao vremena i za pisanje.

Petar Kanavelić je pisao ljubavne, prigodne, religiozne i epske pjesme te dramska djela. Napisao je brojne ljubavne pjesme od kojih se ističu “Zaman se povrati premaljetje”, “Zelenko”, “Ljubav sjedinjena i Ljubav promijenjena u omrazu”, “Boj od cjelova” i ciklus od deset pjesama koje je posvetio prvoj supruzi “Svojoj vjerenici gospoji Pauli Stay”. Pisao je i svadbene pjesme, tzv. “začinke”, uglavnom za svadbe svojih poznanika. Pripisivale su mu se i brojne satirične pjesme, ali nikada nije potvrđeno da je on zaista autor.

Najstariji sačuvani trag o njegovom književnom radu je pisana potvrda iz 1660. godine. U potvrdi stoji da se Kanaveliću treba isplatiti 12 lira za pjesmu koju je ispjevao povodom dolaska generalnog prvovidura Cornara u Korčulu. Ujedno je riječ o jednoj od najstarijih zabilježenih isplata honorara u povijesti hrvatske književnosti.

Kanavelić je kao providurski poslanik puno putovao Dalmacijom, a često je odlazio u i Dubrovnik. Stekao je veze s mnogim dubrovačkim intelektualcima i književnicima te postao član “Akademije ispraaznijeh”.

Spominje se kako je 1667. godine u Splitu sudjelovao u talijanskoj komediji “La moglie di quattro mariti” mletačkog libretista G. A. Cicogninija.

Najveći dio njegovog opusa nastao je u obliku pohvalnice. 1667. godine je u Anconi tiskana njegova pjesma “Grad Dubrovnik vlastelom u trešnji”, nastala povodom razaranja Dubrovnika u potresu te godine. Napisao je i monološku pjesmu o pogubljenju Petra Zrinskog 1671. godine.

Trima pjesmama je 1683. godine opjevao oslobođenje Beča od Turaka. 1695. godine je pjesmom “Dubrovnik slobođen harača na blagdan ruke svetijeh Vlasi” opjevao uspješnu misiju dubrovačkog izaslanika u Carigradu, a 1703. obnavljanje Dubrovnika od potresa pjesmom “Trstenko pastijer u veselju”.

Kanavelić je pisao i pjesme sa šaljivom poantom i dosjetkom, a od takvih pjesama ističu se “Pjesan jednoj gospođi, koja reče ne umjet cjelivat” i “Jednoj mladici, kojom je bio obraz oteko”. Kasnije je pisao i refleksivne pjesme prožete arkadijskim tonovima. Jedna od njih je “Stojka pokojna” iz 1708. godine.

Istaknut dio njegova opusa su dramska djela, osobito drama “Vučistrah”, koja je imala izniman utjecaj na razvoj hrvatske drame i kazališta. Tragikomediju u četiri čina “Vučistrah” napisano je na temelju talijanskih libretističkih predložaka: “Orontea” G. A. Cicogninija i njegovoj preradbi drame “Život je san” Calderona de la Barce.

1678. godine je na Korčuli prikazana njegova najranija poznata drama “Muka i smrt Gospodina našega Isusa Isukrsta”, koja se odnosi na Pilatove unutarnje dvojbe oko Isusove osude. Od ostalih djela ističu se “Sužanjstvo srećno”, “Vjerni pastijer”, “Kupido”, “Cantata Venere”, “Paride”, “Marta”, “Elena” te komedije “Mada” i “Ljubovnici”.

Iza sebe je ostavio i nekoliko pjesama religiozne tematike, prepjeva i parafraza psalama te talijanskih i crkvenih pisaca. Od religioznih pjesama ističu se prepjevi “Nemoćnik na času od smrti” i “Nije pokoja neg na nebu”, “Život Tobije” u 14 dijelova i “Korunica na čas odimena prislavne od neba i svieta česarice djevice Marije”.

Petar se dva puta ženio, ali nije imao djece. Njegova prva žena bila je pučanka Pavla Stojković iz Dubrovnika, kojoj je posvetio nekoliko svojih pjesama. 1697. godine mu se rodio izvanbračni sin kojeg nikad nije priznao. Njegova supruga Pavla umire 1706. godine, a on se kasnije ženi devetnaestogodišnjom Katarinom Anticom iz Zatona kod Dubrovnika.

Književni opus Petra Kanavelića jedan je od najopsežnijih i najraznovrsnijih u 17. stoljeću i starijoj hrvatskoj književnosti. Bio je značajan pjesnik u vrijeme baroka u 17. i na prijelazu u 18. stoljeće i to vrijeme nije postojao nitko tko bi se po stilu, formi, a osobito po obilju književnog djela, mogao mjeriti s njim.

Umro je 16.1.1719. godine.