Pismo s bojišta

Noć je škura. Eto sn’ježak
S tiha se nanuđa –
O, zašto je, majko, uv’jek
Hladna zemlja tuđa?

Oko mene sa oružjem
Sve do straža spava;
Moja samo meni noćas
Čudno šumi glava.

Tu na panju ukraj vatre
Pišem tebi pismo –
Kako dugo, aoh, skupa
Govorili nismo!

Jutros sam ti prvi puta
Stajao u sječi;
Ali za tu grozu nemam
Dosta toplih r’ječi.

Drug mi desni pade mrtav,
Da nije ni pisno;
L’jevome sam na umoru
Suzne oči stisno.

U to jedno tane tresnu
I meni o grudi;
Al se kao grašak odbi –
Slušaj… pa se čudi!

Odbilo se od medalje
Majke našeg Spasa –
Što si mi je na polasku
Zadnjeg dala časa.

Sada nemam više straha
Ni od kakva boja;
Mene Božja majka čuva
I ti, majko moja.

Ako ti se uza sve to
Ne bih više vrno –
Nemoj mi se, majko slatka,
Odjenut u crno.

Ti mi reče: tko za dragu
Pogine domaju,
Stalno časno mjesto steče
Gore, ah, u raju.

Tu ću služit majci Božjoj,
Gledat njene krase –
I bit će mi: ko da imam
Tebe v’jek uza se!