Ej, vi muke, nikad oplakane,
Ma kukali preko groba svoga!
O, moj dome – na sve četir’ strane
Zgažen raju usred srca moga!
Sanče prvi, otkad živjet začeh,
Prva misli, krvava i tmurna,
Vjerna suzo, otkad duša plače,
Lovoriko sred poloma burna, –
Kad mi pada pogled izvarani
Vrh mojijeh krpa i prosjaka,
I vrh lista prava poderanih,
Vrh naroda – sapeta junaka,
Okovana finom mrežom onom,
Što se teže od željezne kida,
Što te davi, dok u ropstvu bônom
Čovječjega ne poturiš stida!
Rane moje – rane dana naših –
Jad pjevaču bugarija vaših!
Il na ravni il primorskoj stijeni,
Gdje god baka našu prede žicu,
Svuda hladne obilaze sjeni,
Zloduh neki tuši tamburicu.
Sve tavori, a kroz uzdisanje,
Ko sirota kojoj otac živi;
Osta janje, osta na zaklanje,
Pastir mu se uz vučinu privî –
I ćuti se kleti prelom vjere,
Gdje god Hrvat tuđi kamen tuče,
Za tuđ hatar pod nebo se vere,
Vadi zlato, pustaram se vuče – – –
Još si krušac od ustiju steže,
Ne bi li se otkupio prije,
Kad za drugog snoplje svoje veže,
Kad za drugog sinje more bije;
Svojim znojem tuđe plaća duge – –
Ej, vladaru – na vratima sluge!
Vilo moja, bez srca li nijesi,
Ne protuži s kamenih srdaca! –
Majko moja, preni se, potresi,
Jača budi od svojih mrtvaca!
Vjerna suza onud mene vodi,
Kud su tebi ponajljući jadi,
Ah, a to je, da mi srce brodi,
Kud god tvoje ima potomčadi!
Sve i svuda mora zlopateća
Olovno je gnijezdo posavila,
Gdje i božja pravda svevideća
U čas težak na pomoć ti bila,
Te još nijesi kao mrtva pala,
Iako te crna muka bije,
Pa i nećeš – Bogu dragom hvala:
“Dok te s neba žarko sunce grije,
“Dok se bura tvojim hrašćem vije,
“Sve nas žive zemlja ne pokrije!”
Ne nabiraj na plač, majko, usne,
Što ti pjevač mrgodne je ćudi,
Crna sanka, što se njemu usne,
Pa nariče kad u gusle gudi!
Takova su njegova posijela;
– Nekada su drugačija bila –
Vrh gradova tvojijeh i sela
Drukča se je nekad davorila!
Nu u doba pitome kulture
Na Božić se više ne puškara,
A pjevaču mah se oči tmure
Bez čuture i bez džeferdara!
Pak radije mrzovoljan hoda
Od Vratnika do ponosne Gere,
Od Zemuna do istarskih voda,
Na jug, gdje ti more noge pere.
A kada se povrati sa puta,
Ružno sanja – zaturen, iz kuta!
Vienac, 1885.
Odgovori