Riječ po riječ na papir teče,
Neizrečena, napisana.
I motrim je: gle, već ne peče –
Ne peče, zvučna, zakovana.
I tko će vagnut sve te riječi,
Nanizane, preboljene.
Zar posao ja nemam preči,
No te riječi nevoljene?
O, daleko je bolje prijeći
More, šume i ravnice –
I krvnike, pljačkaše sjeći
Te pasti mrtav poleđice!
I nikada se više dići,
Pavši s mišlju na spasenje;
Na sreće, sreće, što će stići
Poslije nas pokoljenje.
Te stare strofe, trošne slike,
Vječno iste misli, tuge,
Taj stari šljem i oklopnike
Odbaciti ko poruge!
Da, treba gore glavu dići,
U krv i rat, u vatru zaći –
I nikad, nikad natrag stići,
A za sve druge Eden naći!
Pa ipak, nek te riječi stoje,
Stare strofe, bolne laži; –
Možda će tuge da postoje,
I tko će drugi da ih taži?
Objavljeno: 1937.
Odgovori