Izlazim iz kuće. Ponoć trudno zvoni.
Ne znam gdje da krenem, tek nešto u meni
U daleku noć me negdje sama goni.
Tri pijanca ćuteć minuše ko sjeni,
Tri pijanca sama, i opet tišina
Prosula se hladna kroz tamu jeseni.
Ne znam gdje da krenem, dok kobnih milina
Čudan glas me zove iz magle u tminu.
Negdje mi je poći, negdje mi je poći.
I još jedna duša naglo u noć minu…
Sve je mirno, gluho. Strah me je te noći
Mrzle, tuđe, grobne. U njoj snovi ginu.
Svijetli snovi ginu, no glas mutne sreće
Sablasno doziva: negdje mi je poći,
Makar na kraj noći, baš gdje snovi ginu.
I nit znadem kako, noga sama kreće
Kud su tihe pošle četri pjane sjeni,
A dobro srce zebe, zgrčeno u meni.
(O, sijati sunce opet sutra neće
Glava će mi biti i bez vina pjana
I žalosna duša cijelog božjeg dana.)
Hrvatska mlada lirika, 1914.
Odgovori