Oskudna priroda rodnoga ti kraja,
Kržljava i bona, bez sunca i maja,
Gde mrtvilo hladno kao avet dira,
Nek dâ tvojoj duši blagotvornog mira.
U poljima snežnim rođene ti grude,
U hudome grobu pod ubogom jelom.
Spavaj! Nek ti zemlja nežna majka bude,
Truni, dobra dušo, u pokrovu belom.
I fijukom setnim nek ti vetar poje,
Uspavanku večnu kroz prostrane ravni;
A gavrani crni u suton će tavni,
Zagraktati tužno kraj grobnice tvoje.
Stradala si dugo. Odmori se, ćuti,
A ja ću ti, draga, doći izdaleka,
U močarnu jesen kad lišće požuti
I priroda bolna na smrt svoju čeka.
A posle će tiho, ko lišće sa grane,
U zaborav pasti spomeni po redu,
I zaboraviću prohujale dane,
I negdašnju sreću, i današnju bedu,-
Sve, i snežna pola nepregledna. Avaj,
I malenu humku pod ubogom jelom,
I ljubav ti čednu i beskrajnu… Spavaj,
Truni, dobra dušo, u pokrovu belom.
Ostavite odgovor