Reko, bistra reko, lepote ti tvoje!
Razgrni mi časom čiste grudi svoje,
Da sagledam čuda, da ugledam raj;
Da pregazim polja rujnoga korala,
Da pohodim dvore od čista kristala,
Pa da pričam posle lepotu i sjaj…
O mahni se, momče, tako lude želje,
Tužna su mi polja i dvorane velje,
Kad se u njih sami uselio jad;
Tek što zora sinu sa istoka rana,
I zapeva slavuj u susreće dana,
Junak ih je jedan pohodio mlad.
Zaludu mu poje brodarice vile
Čudnovate bajke i pesmice mile,
Zaludu ga dvori sav čarobni svet –
Mutno mu je oko, srce puno studi,
A bledu je glavu spustio na grudi,
Baš kô britkom kosom oboreni cvet…
Objavljeno: Oktobar, 1881.
Ostavite odgovor