Polako suton prikrada se, slazi
U lisnu goru – u zavičaj mio;
Rađa se mjesec i po dugoj stazi
Padaju sjenke, i san trepti ti’o.
Šumore breze, dršće list do lista,
Mrmori potok ispod vrba stari’;
Odbleskom mekim dijamanta čista
Modru mu trsku zlatan crvić zari.
Noseći snoplje preko niske brvi
Na drugu stranu potoka, u selo,
Seljanka hodi, mlada, puna krvi;
Lice joj mramor, mjesečina čelo.
Gdje li je rasla ta ruža što gori?
Visoko, tamo gdje se jelen krije,
Gdje vjetar tiho s jasikama zbori
I bistra voda iz kamena bije.
Odar su njezin široki velenci
Od modrih trava. Tu, gdje ona sanja,
Potoci šume u dubokoj sjenci
I slavuj pjeva pod svodom od granja.
Nju plava jutra umivaju rosom,
A vjetar trepti i lako mirisnim
Češlja je krilom, i svilenom kosom
Vihori dugo pod brezama lisnim.
U vedre noći njen je pokrov mio
Od plava neba, mjesečine meke;
Njena su njedra vrt u kome ti’o
Počiva miris bagrena i smreke.
Ja za njom ginem! Njoj me duša vodi!
O, daj mi ruku, ja ću s tobom poći
U goru, u tvoj zavičaj! O, hodi,
S tobom ću biti i dane i noći!
I tamo, gdje se vodopadi dime,
Ljubiću tebe svojim srcem zdravim.
I tvoje slatko govoriti ime
Nebu i suncu i gorama plavim!
Ostavite odgovor