Zevsova plamena strela na stenu udari dole,
I stena na dvoje puče… Brujeći u toku svome,
Vodopad rastrese grivu i obe razdvoji pole,
I burni njegov let
Sa gorskom studenom strujom u cvetne poteče ravni,
U tuđ, u dalek svet.
U rano proleće tako surovi gorštak se vere,
Slušajuć’ srdite vale, što hrašće stoletno lome;
I smelo, nad ponor nagnut, majkinu dušicu bere;
I peva sumornu pesmu o tužnom rastanku svome;
I čudni njegov glas
u meni dušu stresa, k’o lahor što stresa krilom
Zeleni viti klas.
Ostavite odgovor