Na ubogom polju moga zavičaja
Ne čuje se pjesma veselja i žetve,
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
Ovoj zemlji gospod sreće dao nije,
Pritiskô je jadom i čemerom dugim;
Dok se sunce rađa narodima drugim,
Nas studena zima razdire i bije.
O, zar nije dosta nevolje i tuge,
I surova puta što reže i bode?!
Vaj, uzaman more naše krvi ode…
Moja jadna zemljo, mi smo i sad sluge.
Gdje su naše muke?… Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve jače i jače
Krv naših otaca kako ljuto plače
I kako se tresu one kosti mrtve?
Teško nama!… Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara…
I Bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni seljak crna hljeba želi.
Na ubogom polju svoga zavičaja
On ne pjeva pjesmu veselja i žetve…
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.
Ostavite odgovor