Nebesa trepte. Gluho doba stiže,
Pletu se sjenke preko trava mekih;
Nad timorom se zlatna kruna diže –
Mjesec se vraća s puteva dalekih.
Kako je lijep, kako li je mio
Taj mladi putnik usred noći tije!
Darove zlatne, što ih s neba snio,
On plavom cvijeću u čašice lije.
Miluje, ljubi polja i pristranke,
Blista na valu strmenijeh vrela,
I provlači se u maglice tanke –
U bijela jata povrh mirnih sela.
Šapće i strepi s klasićem nemirnim,
Bdije nad sankom skrivenih ljubica,
Pa dalje plovi morima etirnim
U zlatnom kolu nesanih zvjezdica.
I mene zove, sankom me opija:
Dragoj me vodi u samotne dôce,
Zlatne joj ruže po kosama svija
I sa mnom ljubi pod bijelo groce.
1900.
Ostavite odgovor