Trpanj ćuti. Pred njim leži voda plava.
U daljini s lađe laterna se žari.
U obruču spila, kô same utvari
Što iz mora streme, mali zaton spava.
Sinoć otploviše ribari daleko,
Samo po zatonu vidim jednu barku,
S čeljadima, plovi. Neko vozi, neko
Stao, ostve drži i vreba, dok žarku
Rasplamtjelu zublju diže cura jedna
I njome svijetli. S mora nepregledna
Tiho vjetar dođe, i pramenje meko
Mrsi joj. Sve ćuti. Samo s hridi one
Gladan čagalj viče. I mjesec daleko,
Kô tepsija zlatna, za pučinu tone.
Ostavite odgovor