O bore stari, mučeniče sinji,
Gromom su tvoje prsi raskrhane
I nova rana sve te više kinji.
Opaljen gledaš u olovne dane,
I nigdje sunca da se tebi javi,
I boli tresu ranjene ti grane.
U tvome vrhu u razdanak plavi
Ne čujem više ptica pozdrav vreo,
No jauk dugi što svu zemlju davi.
Na tebi sada visi crni veo…
Muke te lome kô rapave spile,
I ti me gledaš sumoran i sveo.
O bore, upi’ svoje jake žile
U ovu zemlju punu crne drače…
U njoj su snage, u njoj tvoje sile.
U njoj je lijek za srce što plače,
U njoj se vrela naše krvi liju, –
U tu krv svetu upi’ žile jače.
Kô sjaj što jutrom nebesa ga piju
Ona je topla, i ona će dati
Sokove svježe da te vjerom griju.
Ne tuži! Gordo u uzdanju pati,
Još ima Boga i raspete trajno
S lovorom čeka vječna slava mati…
Ja sklapam oči i kroz snove tajno
Ja vidim zoru povrh tvojih grana
Gdje ruže baca božanski i sjajno…
I slušam kako širom rodnih strana
Radošću zvoni sa gusala struna,
Dok se u zlatu vaskrsnijeh dana
Sa nebom ljubi tvoja gorda kruna.
Ostavite odgovor