O, kuda stremiš, moja željo laka,
Kô zlatan leptir preko mirnog dola?
Zar ne znaš tamo da je ruža svaka
Umrla davno od mraza i bola?
Misliš li: i sad veselo leprša
Lagana ševa, u jutru i veče,
Nad bistrom vodom, sa visokog krša
Što doli pada i u ravan teče?
Misliš li: tamo, u odlasku naglom,
Slušaćeš pjesmu plavooke Lade,
Da nikad nećeš dršćati pod maglom
Na hladnom kamu, kô sirak, bez nade?
Il’ misliš tamo, u valima burnim –
U tom svijetu, da te dobro čeka,
I da ćeš tako pod nebom azurnim
Provesti vijek bez suze, leleka?
Ne idi!… Tamo nema ni boravka!
Proljeće žarko umrlo je davno…
Pod mraznim nebom smrznula se travka,
A vjetri zvižde kroz prodolje tavno.
Kô slaba tica, u vrtlogu tome
Gdje ljudi žive salomićeš krila;
Vrati se, vrati zavičaju svome,
Vrati se srcu, tu gdje si i bila!
Il’ slušaj! tamo gdje, pun hladnog inja,
Gust bršljen trepti i uvela trava.
Gdje vjetri tuže sa suhog rastinja,
Tu moja majka spava, mirno spava…
Na njenoj humci, gdje sam dugo plakô,
Anđeo čuva struk bosiljka meka…
Tu ostaj vječno! Tu je dobro svako –
Tamo te ljubav i svo blago čeka…
Objavljeno: Mostar, 1901.
Ostavite odgovor