Ovidije

Na surom dalekom Pontu gde borje stoletno krasi
Tomitske predele mračne, u zemlji magle i snega,
Publije zamišljen sedi. Na harfu, pored njega,
Sede mu pale vlasi.

Vali sumorno bruje. Nad sedom njegovom glavom
Orao odvažno kliče, šumi i širi lêt;
A kroz urvine snežne, goneći strašnoga vepra,
Junački zviždi Get.

I nebo, zemlja i more, sve se u magli skriva…
I vetar, što s mora duše, uzdiše tiho s njim;
A sêdi prognanik, zanet, tibarske obale sniva,
I s njima gordi Rim.

Sunce se u magli gasi. A vetar zviždi i tone,
I mraznim krilima svojim leluja sedu vlas,
I tiho dotiče strune, i strune sumorno zvone,
Kô umirući glas.

*

O gordi, razvratni Rime! Ti suze vidô mu nisi,
No zato on večno živi, a večna mumija ti si.
Carice vekova tavnih, gde mu je grobnica sveta?
Pod mračnim, sumornim nebom varvarskih
i divljih Geta.

Objavljeno: 15.12.1888.