Sijači

Jutro. Bik riče. Iz široke nozdre
Para mu bije. Odjekuju strane.
Zlatno, kô klasje zlatno kada dozdre,

Izbija sunce, navješćuje dane
Ljiljana skorih. Šume pjesme vrela,
I ranim pupkom pupe gole grane.

Ovo su časi velikijeh djela:
Širom oranih, zamagljenih njiva
Vide se jaki roditelji sela.

Znoj im sa lica udara i liva,
Polako kraču kô da svaki stupa
Kovčeg svetom gdje ugodnik sniva.

Polako kraču. I Dok magla tupa
Rastanjuje se, i Dok sunce lije
Radosti zlatne iz crvenih kupa,

Svi mašu rukom iznad brazda tije’, –
I prodrti im peševi rukava
Lepršaju se, šume kô kad vije

Vjetar u spletu sasušenih trava.
Meni se čini: kô da krila sklope
Svijetle ptice, i svrh ovih glava

Lebde i poju, a iz svake stope
Radnika krotkih, roblja naših dana,
Lovori, sjajni kô zlato kad stope,

Rastu, sviju se, pa vrsima grana
Poljube crna i znojava čela.
I kô da čujem: kako sa svih strana

Horovi zvone, i kô suza vrela
Svjetlost čudesna polako se sliva
Po prodrtijem krovovima sela.

I svaki sijač kô da viši biva,
Raste, i svaki pod krstom se diže
Nebu… I na me, usred ovih njiva,

Kô razdrobljene zvijezde, sve stiže
I pada sjeme iz žuljavih ruka;
A ozgo otac silazi sve bliže:

Uz pratnju silnih i čudesnih zvuka
Oreol sjajni on polaže viš’ njih…
I svud iz neba, s vrhova i luka,

Zvoni i zvoni: „…Osana vo višnjih!“…
Sja sunce, zlatno kô klasje kad dozdre;
Bik riče ispod jela stogodišnjih,

i jutro kadi dimom jake nozdre…