Na čardaku starom beg Rašid-beg sio,
Puši. Polju gleda: gdje ono sve brže
Pust zelenko jedan odmiče i hrže, –
I u srcu bega buknu plamen mio…
Sjeća se mladosti, – bašte mirisave,
I đogata svoga, i uskih sokaka,
Gdje su cure lake iz svih mušebaka
Na nj bacale ruže i zumbule plave…
U snu gleda carske nizame i horde,
S mjesecem barjake zelene i gorde,
I borija turskih čuje jasne zvuke…
Sanja… No đaurska truba pisnu neđe.
On se prenu, trže, guste skupi veđe,
I obori glavu među suhe ruke.