Ovdje nikog nema. U mračnoj samoći
Sam stojim kô munjom opaljeno drvo;
I huk vjetra, što se maloprije rvô
S ogoljenim granjem, zaspô je u noći.
No ja dobro čujem hod, korake vječne
Nevidovnih snaga što kô straža bdiju,
prodiru kroz kamen, zemlju, tmine rječne,
Plijene i nose i nište i biju:
I boga i nebo, život i sazdanje,
Sve u isto doba. I u mojoj krvi
Ovaj grdni povor ja ćutim gdje vrvi,
I od moga žića sve ostaje manje.
I njihovu kobnu pjesmu: tika-taka
Ja slušam, i srce sve udara tiše;
I ja vidim jasno: sve više i više
Da postajem samo crne zemlje šaka.