Elegija (1886)

Pod senkom drevnih šuma potoci tiho streme.
Orošen ljube cvet,
I gusto gorsko granje pećine čuva neme,
Čarobni čuva svet.
Tu mutan, mračni pogled sumorno gorom luta,
Prošlosti traži sled,
Al’ sve je tako tužno… i s travnog svoga puta
Tuđinac hitam bled.
Gle, na tom surom stablu njezino drago ime
Još vreme štedi zar?
Srce se moje budi, i moja prošlost s njime,
I mog proleća čar
Ali nje nema više. Pod nebom daljnog juga
Počiva ona san;
Nad njome šumori paprat i vernog ne čuje druga
U majski vedri dan.

Objavljeno: 6.3.1886. (Loznica)