Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te. –
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.
Mila, kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.
Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone
Jesenje sunce… I, kô sa visina
Olovni oblak po duši mi pade,
Najcrnji pokrov bola i gorčina.
I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?
Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri sunca?… Gdje su jorgovana
Vijenci plavi?… Gdi je kletva, gdi je?…
Vaj, vjetar huji… a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,
Gdje bereš slatke, raspukle granate.
Ostavite odgovor