Ovdje, pod hrastom, gdje se paprat splete,
Počivam samcat. Šušte račve stare,
Kao da mašu na čupave čete
Oblaka ranih što se tiho žare
I plove tamo, preko polja tije’,
Po zlatu ječma i šenice jâre,
Gdje trepti jutro i svjetlila lije,
Pada po drvlju i zahvata sela
I raštrkane kolibice mije.
Niz golu strmen pljušte hitra vrela,
Kô da bi krupne rubine, što gore,
Po dolinama razasuti htjela.
Tamo, u strani, pod plamenjem zore,
Vide se čeljad, trsnata i zdrava,
Kô tvrda stabla na hrbatu gore.
U pole slaze, gdje rijeka plava
Teče i klasje žedno pije rosu
I po vrbaku tanka magla spava.
Pogledaj! Ko je muško nosi kosu
Preko ramena, a struka mu bedra
Resama bije. Ženske, s njima što su,
Grablje i vile drže; neke vedra
I nejač malu. Već čujem đerdana
Zveket i vidim treskaju se njedra…
Evo sve družbe! Ovdje, ispod grana,
Svoja gnijezda gdje kosovac gradi,
Gdje s bukve šušte bajke davnih dana,
Vidim ih. Hode. Poljski vjetar hladi,
Povija gustu travu ispred ljudi
I jašmak diže sa nevjesta mladi’.
Tu su i majke. Gle, jednoj sa grudi
Golotrb mali pregao se ceo,
Pružio ruke za makom što rudi.
Svi grabe brže tamo gdje se spleo,
Nadomak stada i široke struge,
Sa makovima klas zlatan i zdreo.
Već su na meti. I rukave duge
Zagrću kosci, i živo se klade
Koji će brže natkositi druge.
Zbaciše s glava saruke i vade
Iz vodijera gladilice stare,
I hitrom rukom dobre kose glade.
Sad polegoše i ‘šenice jâre
Pokrivaju ih vrsi uzdrhtani
I, rosni, lako u zori se žare.
I kosci kose, i dok vjetar rani
Povija klasje, sa žilava vrata
Mrse se, viju perčini im vrani.
I sikće kosa, i u sjaju zlata
Otkosi leže, i rubini rose
Trepte po osju oborena vlata.
Srebrn se blesak prosipa sa kose,
Nabrekle dršću na mišici žile,
I žitom šušti korak noge bose.
Već grablje grabe i dižu se vile –
Sa naviljcima zlata iznad čela
Stupaju cure. Radosne i mile,
Plodove žetve, slatku hranu sela,
U stoge slažu. Već drhtavu jaru
Iz suhog njedra baca zemlja vrela –
Već prisluženo sunce na oltaru
Nebesa trepti, zâri, e bih rekô
Kao da visi i plamti u žaru
Ogromno; sveto sve kandilo neko!
Gle, jedan orô leti mu sve brže,
Na klisurama što ga svu noć čekô…
Već žega zadnju paru s njima vrže –
U hlad se, evo, putnik Turčin krije,
Privezan konjic pokraj njega hrže.
I. napiru se kosci ko će prije!
Ne ćute oni umora ni grča,
Samo što žeđi odoljeti nije.
Gle, jedan visok kao stablo srča,
Brišući znojno lice što se plami,
Pod jablanove do rijeke strča –
Prilegnu zemlji i na dušak sami
Žeđ vrelu smiri; dok sjajno, kô srma,
Treperi jutro i sve žedne mami.
U radovanju stremi gora strma,
I vode njene, grmjelice pune,
Probijaju se iz hridi i grma.
Sve kliče. Uz to kô da rosne krune
Klasova zlatnih dodiruju neđe
Polako harfe nevidljive strune.
I kao behar sve strane i međe
Zasiplju zvuci, i tiho, sve tiše
Padaju meni na čelo i veđe…
I moja duša širi se, sve više
Oaza biva. I gle, sa svih strana,
Pod blagim pljuskom od sunčane kiše,
Plodove zlatne pruža mi sa grana…