U staroj bašti, na pragu od vrata,
Puni zvijezda sjedili smo sami…
Noć bješe plava, i u polutami
Rumenio se plod zdrelih granata.
Tiho… Sve ćuti… Samo bršljan sveli,
Negdje, uz letve, šuštô je kô svila…
I u čas kad si na mom srcu bila,
Čudesna svjetlost sva nebesa preli –
Bijela vatra po granju se prosu,
I kô da nebo razdrobi planetu,
Sav Mostar dragim kamenjem se osu.
Uza me, topla, ti se pribi jače,
I meni bješe kô da nas u letu
Anđeo jedan zlatnim krilom tače.