srpska poezija
U staroj bašti, na pragu od vrata,
Puni zvijezda sjedili smo sami…
Noć bješe plava, i u polutami
Rumenio se plod zdrelih granata.
Tiho… Sve ćuti… Samo bršljan sveli,
Negdje, uz letve, šuštô je kô svila…
I u čas kad si na mom srcu bila,
Čudesna svjetlost sva nebesa preli –
Bijela vatra po granju se prosu,
I kô da nebo razdrobi planetu,
Sav Mostar dragim kamenjem se osu.
Uza me, topla, ti se pribi jače,
I meni bješe kô da nas u letu
Anđeo jedan zlatnim krilom tače.
Gospod je tako hteo da me stvori U zemlji gde se monotono živi; Promiču dani ni bolji ni gori, I, sivi, klize u nedogled … [više] about Pelazno pokolenje
Na mome uzglavlju svu noć mirisahu Čežnjivo i slatko tvoje tamne kose, Dok se šapat čuo kao pesma rose, I duge zakletve u … [više] about Lepota
Dažd minu kao posle gatke; Svod sliči polju punom ruža; Odasvud glasi divlje patke, Zeleno brdo puno spuža. Zadnji pram … [više] about April
Sa raspuštenom kosom, pod vencem od ljubičica, spustivši bleđanu glavu na zvučnu srebrnu liru, ja vidim nebesku sliku. Sa … [više] about Anđeo tuge
Godine stare brzi let U burnu večnost streme, I novo leto zdravi svet, Dolazi novo vreme. Pa kakva želja, kakav san Zanosi … [više] about Srpčićima
Ostavite odgovor