U izdrtom suknu, pod murvom kraj puta,
Prekrstio noge na rapavoj ploči,
I tu lomi komad hljeba otvrdnuta
I glavicu luka uza nj slatko smoči.
Pod bremenom tvrdim, sve do pola dana,
Proveo je stari povijene šije,
Još mu sa široka lica namrežgana
I s runjava koša znoj curi i lije.
Pokraj njega česma oronula pljušti,
I prah vode, sjajan kao sedef sušti,
S dugama se raspe i na suncu umre.
I ćuteći sreću i blagoslov neba,
Zguren hamal žudno, uz tvrd komad hljeba,
Sluša kako nad njim s grana guču kumre.