Kristalna reka kroz poljanu teče
I bilje krepi, koje mori žega;
A verni živi kako gospod reče,
I svoju krepost dobija od njega.
Pustare žarke prostranoga sveta
On orošava životvornom vodom
Da palma raste i maslina cveta
Pod večno plavim i zvezdanim svodom.
Gospod je mene digao iz praha,
Iz carstva noći u svetilo dana;
Ja njega zovem u danima straha,
I mudrost pijem iz čista korana.
Dobrota ljudskih istočniče živi!
Ukrepi ruku i oružje moje,
Da njima satrem vojsku nečastivi’,
Što ruže tebe za istine tvoje.
Čuj, truba grmi i neverni strepe,
U strahu svome nečastivi beži…
Pred bujnim sinom oaze i stepe
Kordova, Kadiks i Granada leži.
Objavljeno: krajem 1889.