Taj zamor bez sna i bez pomoći,
bez želje za pir i za lovore:
U ove moje gorke ponoći
sve slutnje dođu da progovore.
Za tobom tragam kroz sve prodore,
ženo, zlim morem slutnje tučena
– u mesečeve svetle odore
i magle zvezda sva obučena.
Prikaze svu noć slaze s tavana,
sto noža moje ruke trebaju!
Noćas me kroz mrak, kao Gavana,
na raskršćima maske vrebaju.
Kako su tamne noći zvezdane,
i strašne zamke praznih putanja!
Kako su pune redom bezdane,
i kako kobni glasi ćutanja.
Zbirka: Pesme sunca, ciklus: Lirika 1943
Ostavite odgovor