Suza

Ko jesenja šuma tako umiraše
Ceo jedan život tiho i nečujno.
I još noseć srce i željno i bujno,
Mi smo osećali zadnje dane naše.

Motreći u kobni simvol što se diže,
Duša nam se mrzla i trovala tugom;
I držeć sve čvršće ruku jedno drugom,
Mi smo koračali raskršću, sve bliže.

Mi smo svoju suzu krili u tom času,
Onu suzu čednu, svetu, neumrlu:
No ona se svagda javljala u grlu,
I uvek se tužno rasula u glasu.

Zbirka: Pesme sunca, ciklus: Duša i noć

Opet sam te sreo tamnu, punu sete - Braniš nevidljivoj suzi da poteče; Ko sen beznadežni, tako, jadno dete, Ti beše pored nas … [više] about Rastanak

U staroj bašti, na pragu od vrata, Puni zvijezda sjedili smo sami... Noć bješe plava, i u polutami Rumenio se plod zdrelih … [više] about Meteor

Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana Radobolja mrmlja, vere se i prska; Mrke hridi streme visoko sa strana Pune gustih zova, … [više] about Vodenica

Bez krmila svoga, bez pravca i puta, Brod zanesen juri, tumara i luta. Pod nemirnim krilom razigrane bure I pena i talas u … [više] about Brodar

U ritu je sjala mesečina blaga, jest, ona je pala kao nova snaga. Prosula se kao neko staro vino, žaba reče patki "Hajd … [više] about Veselje u ritu

Reader Interactions