Noć. Mirišu smreke i kadulje svježe.
Mir. Ne pjeva slavuj sa noćišta svoji’,
Samo hučna voda kroz ždrijelo reže,
Dok crn krupan jelen nad ponorom stoji.
Nad njime visoko, iz prozirna vela
Od srebrne magle, svijetlo lice bdije,
I u zlatnom letu na uboga sela
Nečujno i krotko svoj blagoslov lije.
I u tihoj sreći sve trepti i sija
I voda i kamen, džbun i vršak grana,
Kao da se nebo bliže zemlji svija
I sam gospod hodi preko mirnih strana.
To putuje ljubav svome zavičaju,
Na istok, daleko, preko brda goli’,
Pred oltarom neba, čista i u sjaju,
Da prisluži sunce i Bogu se moli.