Kad poteče mladost, što nas služi sada
i pokida život sve žice veselja,
kad nas borba smori i nevolja svlada,
i nestane davno mnogih prijatelja –
kad jesenji vetar s nepogodom dune,
i tajni se odjek zahori u miru,
znaj: to ječe moje pokidane strune,
to udara prošlost u srebrnu liru.
Vaskrsne li tada naše mlado doba
i doleti spomen sa veselim zvukom,
ti se blago nasmej na verima groba,
i svega se seti i omahni rukom…