U Milice duge trepavice,
prekrile joj rumen’ jagodice,
jagodice i bijelo lice;
ja je gledah tri godine dana,
ne mogah joj oči sagledati,
crne oči na bijelo lice,
već sakupih kolo đevojaka,
i u kolu Milicu đevojku,
ne bih li joj oči sagledao.
Kada kolo na travi igraše,
bješe vedro, pa se naoblači,
po oblaku zasjevše munje,
sve djevojke k nebu pogledaše,
al ne gleda Milica đevojka,
već preda se u zelenu travu.
Djevojke joj tiho govoriše:
„Oj Milice, naša drugarice!
Il’ si luda, il’ odveć mudra?
Te sve gledaš u zelenu travu,
a ne gledaš s nama u oblake,
đe se munje viju po oblaku.“
Al govori Milica đevojka:
„Nit’ sam luda, nit’ odviše mudra,
nit’ sam vila, da zbijam oblake,
već đevojka da gledam preda se.“
Ostavite odgovor