Nad atonskim hramom, još u davno vreme,
Podiže se bura usred noći neme.
I dok mračnim krilom za nebo se hvata,
Neko živo lupnu u hrastova vrata.
Iguman se diže. Na ulasku samom
Stajalo je momče, uvijeno tamom.
U njegovoj ruci što je gore diže,
S upaljena luča rujni plamen liže.
Dim se vije, mota – i koluti jure
U kapiju tvrdu i zidine sure.
Ko je ovo momče? Koji jad ga slama?
I šta traži noćas od Božijeg hrama?
Crn, sebarski plašt mu mlada pleća krasi,
Po kome su pale kovrdžaste vlasi.
A po vitkom stasu. što ga diči tako,
Tvrdom se je likom opasao jako.
I on smerno stoji. O njegovom vratu
Samo krst treperi u suvome zlatu.
To bejaše Rastko. Sin Nemanjin to je,
Što je carske dvore ostavio svoje –
Jer ga ljubav goni, jer ga želja slama,
Da postane slugom Božijega hrama.
Crn, sebarski plašt mu mlada pleća krasi,
Po kome su pale kovrdžaste vlasi.
I nad lepom glavom, u dubini mraka,
Sjajan kolut sija od najlepšeg zraka.
Ostavite odgovor